PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Sa bosanskim beglerbegom vladika Vasilije je 1755. došao u sukob oko crnogorske obaveze da se plaća harač. Na jedno beglerbegovo pismo, vladika je odgovorio da mora da mu je neki nerazumni pisar podmetnuo te „manite riječi” koje izgledaju kao da turski paša ima moć „da zapovijedi vjetru koje more da potopi lađe”. Turci su kasno u jesen 1756. preduzeli vojni pohod na Crnu Goru, ali su zbog otpora naroda i kiša morali od toga odustati. Sporazum je sklopljen u Nikšiću, po kojem su Crnogorci prihvatili da plaćaju harač turskom sultanu. Iza svega je stajalo pitanje da li je Crna Gora sastavni dio Turskog carstva, ili se oslobodila te vlasti. Bila je i jedno i drugo – odmetnuti i nepriznati sultanov posjed.
Različiti projekti o srpskoj nezavisnosti, ili autonomiji u tuđim carstvima, počeli su 1717. sa ugovorom Crne Gore i Venecije da se uspostavi građanska vlast u Crnoj Gori 1717. Zatim su došle tačke predloga o autonomnoj Hercegovini 1738. Od sviju je najviše izgleda imalo priznanje prebjeglom srpskom partijarhu 1741. da se u Habzburškom carstvu garantuje srpska crkvena i vjerska autonomija. Stvaranje dvije autonomne oblasti u Rusiji je bilo samo svjedočanstvo koliko je religiozna svijest o identitetu srpskog naroda bila jača od etničke svijesti. U svim tim projektima Srbi pravoslavne i katoličke vjere se ne izdvajaju.
Moglo bi se sa sigurnošću zaključiti da je, barem projekat 1738. o autonomnoj Hercegovini od Raške oblasti do Venecijanskog posjeda pred Splitom, bio plod napora diplomatije Dubrovačke republike, a ne hercegovačkih glavara, Vučkovića i Milićevića, kako su u samom tekstu „Punkten” kaže. Ludvig Taloci je otkrio nedovoljno poznatu, a nikako naučno istraženu tvrdnju, da je nakon propasti Ugarske Dubrovnik predavao tribut, njoj ranije plaćan, za oslobođenje hrišćanskih naroda u Osmanlijskom carstvu. Odatle u tekstu obećanje da će sa stvaranjem autonomne Hercegovine u Habzburškoj imperiji, Austrija dobiti izlaz na more u Dubrovniku, Sutorini i Herceg Novom. Iako se govori o „hercegovačkoj naciji”, to ne bi trebalo zloupotrijebiti, jer se u tekstu veli da je poznato kako su „Hercegovci najhrabriji i najsrdačniji ljudi u cijeloj Bosni”. U tom projektu bi Venecija trebalo da preda Herceg Novi ovoj autonomnoj oblasti. Ovdje je vrlo značajno da je pravo prasvoslavne crkve stavljeno na prvo mjesto, ali i obećano da će i katolički biskupi u tome biti poštovani. Zahtjev da Austrija posjedne dio venecijanskog zemljišta ne mogu postaviti dva Srbina. Iza toga je Dubrovnik.
Završetkom Sedmogodišnjeg rata 1763. ponovo počinje da se otvara Istočno pitanje. Godinu dana prije toga u Rusiji je došlo do stabilizovanja carskog dvora, kada je poslije carice Jelisavete došlo do zbacivanja sa vlasti Petra III. Energična Katarina II (1762-1796) aktivirala je Istočno pitanje i uspjela da ostvari ono što njeni prethodnici, pored svih napora da stvore savez sa hrišćanskim narodima Balkana, nijesu uspjeli. Velike sile su se grupisale u dva bloka. U prvom su Francuska i Engleska rješavale pitanja budućeg gospodstva nad kolonijama, a Austrija i Pruska gubile energiju oko prvenstva u Svetom rimskom carstvu njemačkog naroda. Mogućnost saveza Rusije i Francuske je tjerala i Austriju da se sporazumijeva o njenoj ulozi u Istočnom pitanju.
U prvom ratu protiv Turske 1768–1774, Rusija je izazvala krizu u rumunskim pokrajinama Moldaviji i Vlaškoj, kao i na prostoru grčkog naroda. Ruski cilj je najprije da zauzmu Krim i dobiju čvrstu osnovu na obalama Crnog mora. Od pet armija u koje je ruska vojna moć podijeljena, za balkansku istoriju je najznačajnija formacija od 30.000 ljudi pod komandom generala Galicina na Dnjestru. Ona je uspješno obavila zadatak da upadne u Moldaviju i Vlašku. Turci su u ovom ratu bili inferiorni i po broju vojnika (60.000 ljudi, bez mornarice) i po organizaciji i komandovanju. Rusi su najprije 1771. izgubili dvije rumunske pokrajine, ali su u isto vrijeme zauzeli Krim i ojačali svoje opšte pozicije za napad na vitalne djelove Turskog carstva. U Moldaviji i Vlaškoj su, nakon novog prodora, uspjeli da stvore novu upravu, na čijem čelu stoje dva Divana i ruski general. Iako je od 1683. grčka liturgija potiskivala staroslovensku u Rumunskoj pravoslavnoj crkvi, u vrijeme ulaska ruske vojske 1771. još im je staroslovenski jezik nametao utisak da se nalaze kod kuće. Tako je pisao A.F. Bušing u to vrijeme.
Bitnu ulogu u ovom ratu je odigrala ruska flota. Bila je podijeljena u dva dijela. Po prvi put dolazi u mediteranske vode sa ključnim ratnim zadatkom. Ne vjerujući u mogućnost dolaska ruskih ratnih lađa iz Baltika u vode Egejskog mora, Turci su svoju flotu koncentrisali u vodama Crnog mora. Iako su imali nekih uspjeha u Moldaviji i Vlaškoj, Turci su svuda počeli da zakazuju, od Gruzije i Krima koji je bio zauzet, do otvaranja mogućnosti da se Grci i Srbi dignu na veliki ustanak. Do toga je zaista i došlo.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.